Kao grom iz vedra neba u predvečerje tog 30. juna 2019. godine je među nama u Udruženju „Sloboda” u Beogradu odjeknula bolna i žalosna vijest da je u kučkom selu Raće, na roditeljskom ognjištu, prestalo da kuca srce prof. dr Momira Bulatovića, prvog demokratski izabranog predsjednika Crne Gore. I kada se suočite sa neminovnom istinom životnog nestajanja bliskog prijatelja i dragog čovjeka, teško je da u nju i povjerujete.
Za Momira Bulatovića me je vezivala višedecenijska saradnja, iskreno i blisko prijateljstvo. Upoznao sam ga još kao mlad novinar i urednik „Politike”, krajem osamdesetih godina prošloga vijeka, kada su „mladi i lijepi”, na talasu narodne volje, lomili staro i u decenijsku vlast ogrezlo i okoštalo crnogorsko komunističko rukovodstvo. Momir je bio predvodnik te generacije, koja je obećavala svježi vihor koji će zapljusnuti Crnu Goru i uvesti je u novo, moderno doba.
Pamtim da je tada mladi asistent titogradskog Ekonomskog fakulteta, na sjednici Univerzitetskog komiteta sa najvišim vrhom crnogorske države poručio: „Mi ne tražimo ništa više, osim da vi odete”.
I bilo je tako!

Vjesnik slobode
Sa Momirom je tada u Crnoj Gori svanula dugo očekivana sloboda. Počelo je glasno i otvoreno da se govori o do tada zabranjenim i strogo kažnjivim temama opterećenim krvavim bratoubilačkim ratom 1941–1945; političkim, ljudskim i nacionalnim podjelama i izdajama. Povađene su zabranjene slike i ikone, odjeknule su Crnom Gorom zabranjene pjesme. Prestale su zabrane knjiga i pozorišnih predstava, štampano je sve ono što je do tada bilo pod embargom. Skinuo je paučinu sa golootočkih kazamata, rehabilitujući informbirovske mučenike. Na scenu je stupilo višestranačje i opozicione partije. Pristao je na preimenovanje partije iz koje je potekao, ne i na poricanje neostvarenih i vječnih ideala...
Nakon dolaska na najviše partijske i državne funkcije u Crnoj Gori ovaj stidljivi i nesujetni čovek, na vlasti se ponašao gospodski i nehajno, da bi mi mnogo godina poslije toga otkrio „da nije dobro poznavao Crnogorce i njihov mentalitet, (otac Savo visoki oficir JNA selio se iz mjesta u mjesto, a Momir je rođen u Beogradu) i da u Crnoj Gori on nije naređivao i upravljao, već je savjetovao. A Crnogorci vole da im se naređuje i lupi šakom o sto”.
Bulatović je tada uživao takvu podršku i popularnost u narodu, kakvu u istoriji za života nikada nije imao nijedan crnogorski državnik. Mogao je 1997. da sebi i potomstvu osigura bezbrižnu budućnost, kada su mu u Vašingtonu nudili blanko ček sa sumom koju on potpiše, samo da izda Srbiju i Slobodana Miloševića, ali nije. Ostao je svoj, uspravan i častan.
Momir je nosio u sebi neku nadmoć zračeći autoritetom koji nije počivao na njegovoj funkciji, na koju se nije ni javno ni privatno nikada pozivao. Optuživan je za komunizam, kasnije i za srpski nacionalizam, od onih crnogorskih političara koji su imali više komunističkog staža nego on godina. Optužbe su više govorile o tužiocima nego o njemu. Cinično je da ovi sadašnji falsifikujući svoje tužne komunističke biografije i otvoreni šovinizam, govore o nekakvom evropejstvu. Svako u Crnoj Gori zna da oni nemaju nikakve veze sa Bulatovićem. Nijesu oni ni nalik na njega. Nema toga ko bi to ozbiljno pomislio. Oni koji to tvrde samo im se rugaju.

Moderna i svestrana
ličnost
Kao čovjeku i državniku Momiru Bulatoviću je bio potpuno stran svaki oblik nacionalne neravnopravnosti ili nacionalne mržnje. Intelektualno nadmoćan, svestrano obrazovan, briljantan govornik, oličavao je jednu modernu i svestranu ličnost. Ono gdje je kabasto omanuo je poznavanje ljudi, njihovog karaktera i sposobnosti. Ali, njegove slabosti dolazile su od olake vjere u iskrenu pomoć ljudi iz njegove neposredne blizine.
Momir je impresionirao spremnošću da sagovornika sasluša, nije odlučivao na prečac, nije lomio preko koljena, a kada mu je tema bila nepoznata bio je u stanju da satima sluša prije nego što bi odlučio. Uvijek se trudio da nađe riječi opravdanja i razumijevanja za mnoge događaje i ljude u kojima mu je nanošena ogromna nepravda.
Bulatović je, zajedno sa Miloševićem, u Dejtonu tražio i pronašao mir za Bosnu i Hercegovinu, kojim je okončan krvavi građanski rat i stvorena Republika Srpska. Bio je bez ostatka za opstanak zajedničke države dva bratska naroda. Kao predsjednik Savezne vlade proglasio je ratno stanje u zajedničkoj državi SR Jugoslaviji, herojski se suprotstavljajući zločinačkoj agresiji NATO silnika na jednu suverenu i slobodnu zemlju, koja nikoga nije ugrozila niti napala. Bio je to, danas se vidi, poslednji čist i blistav pram plamena, iskočio iz gnjilog truljenja slovenstva, potisnutog tada na periferiji svjetske istorije.
Na kojoj se god funkciji nalazio, Momira su uvijek vodili nacionalni i opšti interesi i ciljevi. Prolazio je kroz burne i dramatične događaje, često i na sopstveni rizik i štetu, uspjevši da iz svih političkih bura i oluja izađe uspravan i nepokoren. Kako se god to nekome danas činilo.
Bulatović je dobro znao i uvijek se pridržavao svetog životnog pravila da se životi ne mogu gradirati, niti može biti državnika mimo svoje otadžbine, naroda i vremena. Čak i onda kada je osjećao gorčinu zbog nerazumijevanja, zbog tuđe sujete i uskogrudosti, zbog osjećanja moći i zavisti. Čak i onda kada su ga žestoko napadali i osporavali. Svjestan da su svaka sila i moć krhki, slava i vlast prolazni, a izdaja i sramota – vječni.
Na kraju ono što je sa ljudskog, tradicionalnog i civilizacijskog stanovištva pravilo svuda u svijetu – dostojna državnička sahrana koja mu je po svim zemaljskim i Božjim pravilima pripadala. Današnji „visoko podignuti crnogorski sutereni” (koje je uzgred svojevremeno on izmislio i ustoličio) su se žestoko osramotili. Ono što su uradili i rade, jeste samo bitka za fusnotu koja će dokazivati da je i njih tu negdje bilo, negdje u šipražju, pored magistralnog toka istorije.
Znamenjima svoga vremena postaju oni ljudi koji se kao Momir uzdignu plemenitim i moralnim svojstvima. Istorijski velikim djelima.
U Crnoj Gori je minulo vrijeme borbe za nacionalne i državne interese. Nastupilo je vrijeme marketinga i samozavaravanja. Vrijeme sveopšteg opadanja. U takvim vremenima nema mjesta za Momira Bulatovića. Niti bi on to dozvolio.
Dragan Radević